U ljeto 2004. godine putovao sam u Ameriku. Kao novinar, na jednom programu američke Vlade, proveo sam skoro mjesec dana uzduž i poprijeko SAD-a, prateći predsjedničku kampanju između Georgea Busha i Johna Kerryja. Preciznije, bio sam u grupi novinara iz Bosne i Hercegovine koju je State Department vodio od New Yorka do Seattlea, od Chicaga do Charlottea...
Tada smo posjetili neke od najznačajnijih globalnih medijskih kuća, razgovarali sa novinarima, aktivistima, senatorima, kongresmenima, čak i sa timom Baracka Obame u Chicagu, koji će kasnije postati američki predsjednik.
I kako bih dolazio u koji grad, uvijek je bio neko iz Bosne i Hercegovine da me dočeka na aerodromu, pa su se domaćini – Ameri čudili koliko je velika ta mala Bosna. Pošto sam radio za magazin Dani, dakako, domaćin u Washingtonu bio mi je Semezdin Mehmedinović. Veliki Sem, koji je pisao kolumnu za Dane iz Amerike. Vjerovatno je Bure rekao Semu da dolazim u DC, pa je na aerodrom Dulles došao po mene i kolegu Adnana B. Prošlo je više od dvadeset godina, ali Sem je stigao s Cadillacom, sedan, bež boje. Pisac koji je znao put, ali i kuda idu svijet i Amerika.
Dok nas je vozio ka svom domu u Alexandriji, praktično nekoj vrsti predgrađa koje se nalazi u susjednoj Virginiji, Sem nam je pričao o Americi nakon 11/9, o polarizaciji, strahu, medijskoj manipulaciji, o onome što je on već vidio da dolazi kao pukotina u američkom snu. U Americi ima devet gradova koji se zovu Alexandria, o čemu je Sem objavio istoimenu knjigu. Čak smo s njim išli i u jednu vašingtonsku knjižaru gdje je govorio o toj knjizi i književnosti. U završnoj pjesmi “8 stvari o Cadillacu”, on piše da Cadillac “čini polovinu američkog sna”, ali očito je da je već tada Amerika, kao ideja i njen sjaj koji je dolazio iz popularne kulture, bila samo u percepciji onih koji je nisu dobro upoznali i znali kako diše.
U Semovom domu divno nas je ugostila njegova supruga Sanja. Tu je bio i njihov sin Harun, koji je u to doba studirao, čini mi se, na čuvenom UCLA School of Theater, Film and Television. Pričali smo o Bosni, o novinarstvu, dvojici Senada, Danima, o Slobodnoj Bosni – u to doba smo prelazili na kolor izdanje – o naslovnicama... U jednom trenutku nas je izveo na balkon i upro prstom prema gradu Washingtonu: “Vidiš, tamo u daljini Washington Monument, obelisk. Sve je to blizu...”, rekao je, ali njegove oči su gledale znatno dalje, prema rodnoj zemlji.
U već spomenutoj pjesmi o kultnom američkom automobilu, Mehmedinović je Cadillaca opisao kao nešto “što raste u ledu” (referenca na Williama Burroughsa). Kao suprotnost toplini, tako da i kad se drvo pojavi u nekoj formi u tom autu, ono je transformirano u luksuz (mahagonij, na primjer).
Sem ima taj božanski dar da riječima crta, pa u toj pjesmi, u kojoj je prvi Cadillac vječan i poredi ga s knjigom, te da ga nikada nije vidio u ratnoj zoni, tamo gdje nema svjetla. U strofi koja govori o najdugotrajnijem Cadillacu u sjećanju, onom u kojem JFK umire, Mehmedinović piše o tome kako suze otkrivaju samu prirodu vode, te da odgovore traži u odrazu rijeke Potomac. Piše i: “ako tokom pisanja o Cadillacu izazovem sjaj koji ne dolazi od zvijezde, onda to nije njegova istina”... Istinu je, zapravo, Sem vidio davno prije nego što je Cadillac izgubio sjaj kao simbol američkog sna.
Nagledali smo se i naslušali svakakvih likova u Americi u toj posjeti, ali ta Amerika još je bila svjetla u našim očima. Bio sam i desetak godina kasnije – sjaj Cadillaca bio je sve zagasitiji. Nekad 2008. svog Cadillaca Sem je poklonio Art institutu u Berkleyju, poslije se vratio u Bosnu i Hercegovinu i nastavio da sjajno piše, daleko od onih devet Alexandrija.
Danas je svijet podijeljeniji, brži i znatno bučniji, ali slike koje nosim iz tog vremena ostale su čudno postojane. Cadillac iz Semove pjesme više nije simbol moći kakav je bio, kao što ni američki san više nije ono što smo nekad zamišljali. Ipak, ostaje sjećanje na vožnju kroz Virginiju i Washington, na razgovore koji su otvarali pukotine ispod sjajne površine i na jednog pisca koji je te pukotine vidio prije nas.
Možda se upravo u tim pukotinama, u odrazu rijeke i u zadržanim suzama, krije jedina istina koju nosimo sa sobom – onu koja je otporna na sve promjene svijeta.
Povezane novosti
Kokuz u Americi
Od sna o Mundijalu u Americi do realnosti bosanskog budžeta – priča o navijaču, cijenama i granici između strasti i ludosti.
Kako je Chuck Norris spasio Stolac
Odrastajući uz videokasete, heroje i tihe lekcije o snazi i dostojanstvu, između Chucka Norrisa i Charlieja Chaplina, učila se otpornost koja će, kad je zatrebalo, postati stvarna.
Slika stanja
Iako će o tome već bilo riječi na web-stranicama BIHAMK-a, u ovoj prilici ne mogu a da ne iskažem svoje oduševljenje povodom svečane sjednice BIHAMK-a, koju su obilježili glamur, ugodna atmosfera i ushićenost svih dobitnika brojnih priznanja.
